Ona daje od sebe, od naj skupocjenijeg što ima, ona daje od svog života.
To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu — već da joj daje od onoga što u njoj živi; ona joj daje svoje radosti, svog interesa, razumijevanja, znanja, humora, žalosti — sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi.
Takvim davanjem od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospješuje životnost drugoga, pospješujući i vlastitu.
Ona ne daje da bi primila; davanje je samo po sebi izuzetna radost.
Ali, u davanju ona ne može a da nešto ne oživi u drugoj osobi, i upravo to što je oživljeno reflektira se povratno na njoj. U istinskom davanju ona ne može a da ne primi ono što joj je uzvraćeno. Davanjem činimo i drugu osobu davaocem i oboje sudjelujemo u radosti onoga što je oživljeno. U činu davanja nešto je rođeno i obe osobe koje sudjeluju u tom činu zahvalne su za životnost koja je za njih rođena.
Erich Fromm
Comments
Post a Comment