Gotovo i nije potrebno dokazivati da je za ovladavanje nekim umijećem potrebna koncentracija. To dobro zna svatko tko je ikada pokušao naučiti neko umijeće. Ipak, koncentracija je u našoj kulturi rjeđa čak i od samodiscipline. Naprotiv, naša kultura vodi rastresenom i difuznom načinu života, kakav jedva nalazimo bilo gdje drugdje. Čovjek radi mnogo toga odjednom: čita, sluša radio, razgovara, puši, jede, pije. Čovjek je potrošač s otvorenim ustima, željan i spreman da sve proguta — slike, piće, znanje. Taj se nedostatak koncentracije jasno pokazuje u našoj teškoći da budemo nasamu sa sobom. Sjediti mirno, bez razgovora, pušenja, čitanja, pijenja, za većinu je ljudi nemoguće. Oni postaju nervozni, uzvrpolje se i moraju učiniti nešto sa svojim ustima ili rukama. (Pušenje je jedan od simptoma tog nedostatka koncentracije: ono zapošljava ruku, usta, oko i nos.)